Kao menadžer koji često oprema male apartmane i garsonjere, polazim od jedne činjenice: prostor u ormarićima je ograničen, ali potrebe gostiju ili porodice su stalne. Najveće uštede se postižu standardizacijom—manje tipova komada, ali bolji izbor. Cilj je da svaki element ima svoje mjesto i da se može brzo vratiti u raspored bez improvizacije.
Prvi korak je definisati minimalan, ali funkcionalan osnovni set: tanjiri (plitki i duboki), zdjele, čaše, šolje i set pribora. U praksi se bolje pokazuje manji broj komada koji se često koristi, nego prevelik set koji se prevrće i stvara nered. Ako je prostor kritičan, prednost dajem univerzalnim zdjelama koje mogu zamijeniti dio dubokih tanjira. Tako se smanjuje broj formata koji zauzimaju “kritične” police.
Kod malih ormarića, modularni setovi posuđa olakšavaju planiranje jer su dimenzije usklađene i predviđene za slaganje. Biram setove u kojima se elementi mogu kombinovati bez “praznog prostora” između ivica i polica. Važno je da su komadi dovoljno stabilni da stoje jedan na drugom bez klizanja. Tako se dobija uredan stub posuđa koji se lako broji i dopunjava.
Složive posude za pohranu rješavaju problem ostataka hrane i rasutih kutija koje zauzmu cijelu policu. Uvijek biram posude koje se slažu i kada su prazne, jer tada štede prostor tokom većeg dijela sedmice. Standardizovan oblik (npr. samo dvije veličine) ubrzava pronalazak poklopca i smanjuje frustraciju. Time se police pretvaraju u “zone” koje se održavaju bez stalnog preslagivanja.
Poklopci koji se slažu su detalj koji u praksi pravi veliku razliku, jer su poklopci najčešći izvor nereda. Preferiram sisteme gdje poklopci imaju ravne ivice ili se mogu slagati u jednu hrpu bez klizanja. Alternativa je da se poklopci grupišu po veličini i drže uspravno u plitkoj posudi. Poenta je da poklopci ne putuju po ormariću i da se uparivanje odvija u jednom potezu.
Separatori za posuđe pomažu kada se na istoj polici miješaju tanjiri, daske ili pladnjevi različitih dimenzija. U operativnom smislu, oni smanjuju oštećenja i buku, ali i ubrzavaju vraćanje posuđa na mjesto. Separatori su korisni i za “rezervne” komade koji se ne koriste svaki dan, jer ostaju stabilni i dostupni. Time se izbjegava efekat domina kada se uzme jedan tanjir.
Za čaše i šolje, kutije za čaše i šolje su praktično rješenje kada imate visoku policu ili dubok ormarić. Kutija grupiše komade i dozvoljava da se cijela jedinica izvuče kao ladica, bez pojedinačnog prebacivanja. Biram kutije sa pregradama koje sprečavaju udaranje, posebno ako se često transportuje ili preuređuje kuhinja. Ovo je posebno korisno u stanovima za najam gdje se inventar mora lako kontrolisati.
Zidne šine za pribor rasterećuju fioke i oslobađaju prostor za veće komade. U objektima koje vodim, šina je korisna i zato što se brzo vidi šta nedostaje ili šta se koristi najčešće. Važno je postaviti je tako da ne smeta radnoj površini i da je lako obrisati oko nje. Tako pribor postaje dio organizacije, a ne dodatni problem u ormariću.
Umetci za fioke pribora uvode standard i smanjuju vrijeme traženja sitnica. U praksi, najviše smetaju “miješane” fioke gdje se kašike, noževi i otvarači preklapaju, pa se fioka jedva zatvara. Umetak treba da prati realan broj komada, a ne idealan; bolje je ostaviti prazno polje nego gurati višak. Time se održava navika vraćanja pribora na isto mjesto.
Vertikalni organizatori za tanjire su rješenje kada je polica visoka, a tanjiri se u hrpi teško izvlače. Vertikalno odlaganje smanjuje potrebu da se skida više tanjira da biste došli do jednog. Ujedno se bolje koristi dubina ormarića i održava pregled. Ovaj pristup je posebno koristan za veće pladnjeve i poklopce koji inače završe iza svega.